Astronomija u srednjovjekovnom islamu

Perzijski astrolab iz 18. vijeka koji se čuva u Muzeju historije nauka u Univerzitetu u Cambridgeu, u Engleskoj

Astronomija u srednjovjekovnom islamu obuhvata period intezivnog proučavanja astronomskih događaja i pojava u islamskom svijetu, posebno za vrijeme Zlatnog doba islama, tj. perioda od 9. do 13. vijeka.[1] Djela nastala tokom ovog perioda dokumentovana su uglavnom na arapskom jeziku. Procvat zanimanja za ovu oblast a samim time i glavnina istraživanja se odvijala na prostorima Srednjeg istoka, Srednje Azije, El-Andaluza i Sjeverne Afrike u početku a kasnije i Dalekog istoku i Indije. Razvoj islamske astronomije može se posmatrati kao paralelni proces sa razvojem islamskih nauka i preoblikovanju tada postojeće naučne građe na stranim jezicima u zasebnu nauku sa predominantnim islamskim karakteristikama. Kod proučavanja postojećeg naučnog materijala posebno su obuhvaćena djela grčkih, sasanidskih i indijskih astronoma koja su prevođena i dograđivana.[2]

Islamska astronomija odigrala je značajnu ulogu u oživljavanju bizantijske[3] i evropske[4] astronomije nakon perioda gubitka znanja tokom ranog srednjeg vijeka, posebno prevođenjem arapskih djela na latinski jezik tokom 12. vijeka. Islamska astronomija imala je veliki uticaj i na kinesku[5] i Malijsku astronomiju.[6][7]

Znatan broj zvijezda na nebu, poput Aldebarane, Altaire i Denebe kao i astronomskih izraza kao što su alidad, azimut i nadir još se nazivaju njihovim prvobitnim arapskim nazivima.[8][9] Veliki korpus literature iz islamske astronomije sačuvan je do danas, a broji otprilike 10.000 rukopisa rasutih po cijelom svijetu, od kojih mnogi nisu pročitani ili katalogizirani. Uprkos tome, u velikoj mjeri danas se može rekonstruisati tačna slika islamske aktivnosti i doprinosa u oblasti svjetske astronomije.[10]

  1. ^ (Saliba 1994b, str. 245, 250, 256–257)
  2. ^ (Gingerich 1986)
  3. ^ Leichter, Joseph (maj 2004). The Zij as-Sanjari of Gregory Chioniades. Internet Archive. Providence, RI: Univerzitet Brown (objavljeno 27. 6. 2009). Pristupljeno 10. 12. 2019.
  4. ^ Saliba (1999).
  5. ^ Benno, van Dalen (2002). Ansari, S.M. Razaullah (ured.). Islamic Astronomical Tables in China: The Sources for Huihui li. History of Oriental Astronomy. Astrophysics and Space Science Library. 274. Astrophysics and Space Science Library. str. 19–32. doi:10.1007/978-94-015-9862-0. ISBN 978-94-015-9862-0. Pristupljeno 10. 12. 2019.
  6. ^ Holbrook, Jarita; Medupe, Rodney Thebe; Urama, Johnson O., ured. (1. 1. 2008). African Cultural Astronomy: Current Archaeoastronomy and Ethnoastronomy research in Africa (jezik: engleski). Springer Science & Business Media. ISBN 9781402066399. Pristupljeno 10. 12. 2019.
  7. ^ Medupe, Rodney Thebe; Warner, Brian; Jeppie, Shamil; Sanogo, Salikou; Maiga, Mohammed; Maiga, Ahmed; Dembele, Mamadou; Diakite, Drissa; Tembely, Laya; Kanoute, Mamadou; Traore, Sibiri; Sodio, Bernard; Hawkes, Sharron (2008), "The Timbuktu Astronomy Project", African Cultural Astronomy, Astrophysics and Space Science Proceedings, 6, str. 179, Bibcode:2008ASSP....6..179M, doi:10.1007/978-1-4020-6639-9_13, ISBN 978-1-4020-6638-2.
  8. ^ Arabic Star Names, Islamic Crescents' Observation Project, arhivirano s originala, 2. 2. 2008, pristupljeno 10. 12. 2019
  9. ^ Lebling, Robert W. (September–October 2010). "Arabic in the Sky". aramcoworld.com. Saudi Aramco World. str. 24–33. Pristupljeno 10. 12. 2019.
  10. ^ (Ilyas 1997)

From Wikipedia, the free encyclopedia · View on Wikipedia

Developed by Nelliwinne